Fažana, Turistički vodič za odmor i ljetovanje – Fažana, Istra

Pulska Arena ili Amfiteatar u Puli najveći je i najsačuvaniji spomenik antičkog graditeljstva u Hrvatskoj. Po veličini zauzima 6. mjesto među rimskim amfiteatrima na svijetu, te je jedini u svijetu čija su sva tri rimska arhitektonska reda u potpunosti očuvana. Sagrađena je u 1. stoljeću, u vrijeme vladavine cara Vespazijana. Prije 3000 godina u Areni se moglo prisustvovati na popularne gladijatorske borbe koje su se zbivale u središnjem ravnom predjelu arene, a danas na istom mjestu se odvijaju većina ljetnhi nastupa i koncerata.

Zidni plašt s velikim polukružnim otvorima izgrađen je od domaćeg vapnenca. Unutarnji dijelovi temelja, koji nisu bili vidljivi, kao i zidovi unutrašnjih tehničkih hodnika, prolaza i stepeništa, bili su građeni od sitnog kamenja vezanog žbukom, s ožbukanom površinom. Kamen za gradnju amfiteatra dopremao se na gradilište iz kamenoloma oko Pule koji su bili uz samu morsku obalu, jer je velike blokove za gradnju impozantnog gledališta i vanjskog plašta koji je do danas sačuvan bilo najjednostavnije prevoziti morem do pulske luke. Kamenoloma oko Pule ima više, ali najpoznatiji je vinkuranski koji je i danas poznat pod imenom Cave Romane. Izuzetno geometrijski pravilna građevina ima eliptični izgled, duljine 132.45 m (duža os), širine 105.10 m (kraća os) i visine na morskoj strani do 32 metara. Zbog pojednostavnjenja i stabilnosti, istočni dio konstrukcije sa samo dva kata položen je na prirodno uzvišenje. Zapadni dio amfiteatra, okrenut moru, izgrađen je na tri kata. Središte amfiteatra je borilište ili arena veličine 67.90 x 41.60 m, a od prostora za gledatelje bila je odijeljena 1.16 m širokim kanalom pokrivenim pločama. U samu arenu ulazilo se na dvoja glavna ulaza u smjeru njezine duže osi i na nekoliko sporednih ulaza. Naziv arena potječe od lat. harena = pijesak, jer ona je u rimsko doba bila posuta pijeskom kojim su se također poslije svake borbe posipali i tragovi krvi ljudi i životinja. Prostor za gledatelje nalazio se iznad same arene i širio se poput elipsoidnog lijevka u koncentričnim stepeničasto položenim redovima kamenih sjedala. Katove su međusobno povezivale stepenice. Prostor za gledatelje (cavea) natkrivao se platnom ili velarijem, a mogao je primiti oko 23 000 gledatelja, koji su sa stubišta koje je okruživalo cijeli središnji ravni prostor – borilište, mogli pratiti gladijatorske i slične borbe i nerijetko krvoločne prizore sa zvijerima. U amfiteatar je vodilo ukupno 15 prolaza. U četiri tornja na vanjskoj fasadi nalazile su se dvojne stepenice kojima se ulazilo u gornje katove. Svaki od četiriju tornjeva imao je po dvije vodospreme te sprave za špricanje mirisne vode po gledalištu. Ispod borilišta u smjeru njegove duže osi nalazila se prostorija kojoj su strop nosili stupovi i pilastri, a u njoj su bile smještene sprave za aranžiranje scene. Ispod borilišta nalazio se i sustav kanala za prikupljanje voda koje su se odvodili u more. Također su pronađeni i ostaci hodnika koji je vodio prema sjeveroistoku, a koji je vjerojatno spajao amfiteatar sa zgradom za gladijatore koja se nalazila u njegovoj neposrednoj blizini, čiji ostaci nisu pronađeni. Flavijevski plašt iznutra Presjek amfiteatra iz švedske encikloopedije Nordisk familjebok (1876.-1957.) Prostorije za zvijeri nalazile su se na krajevima podzemne prostorije amfiteatra koja se prostirala duž veće osi amfiteatra u smjeru sjever-jug. Prostorije za zvijeri bile su povezane prolazom sa središnjom podzemnom prostorijom. Pored popločenog atrija na južnoj strani amfiteatra nalazili su se mali podest i svetište božice Nemeze. Svečana dvorana nalazila se na zapadnom kraju a do nje se dolazilo iz dva ulaza s morske strane kroz uski nadsvođeni hodnik. S obje strane svečane dvorane nalazile su se počasne dvorane, a ispred svih njih odmah uz unutarnji potporni zid terase bilo je smješteno malo svetište, najvjerojatnije posvećeno Mitri. Zbog specifičnosti konstrukcije, na pulskom se Amfiteatru mogu izučavati tradicionalni načini i metode građenja u antici, što ga čini jedinstvenim i po čemu se bitno razlikuje od ostalih u svijetu. Posebice se ističu nosači koji su služili za natkrivanje amfiteatra velarijem koji je štitio gledatelje od kiše i sunca, što potvrđuju rijetko sačuvani elementi konstrukcije upravo na pulskom primjeru.

                                 Središnji trg antičke i srednjovjekovne Pule nalazi se u podnožju gradskog brežuljka, na zapadnoj strani grada, uz obalu. Na Forumu nalazile su se sve gradske funkcije - vjerske, upravne, sudske i gospodarske. Na sjevernom dijelu Foruma nalazila su se dva jednaka bočna hrama i jedan središnji posvećen Jupiteru, Junoni i Minervi. Od njih je potpuno sačuvan Augustov hram dok je od drugog bočnog hrama danas vidljiv stražnji zid koji je iskorišten kod gradnje gradske vijećnice u XIII stoljeću. 

                            

Augustov hram, ostaci "Dijanina" hrama, Kapitolija i Bazilike, integrirani u srednjovjekovnu Komunalnu palaču, najznačajniji je arhitektonski sklop povijesne jezgre Pule, jedini sačuvan u Hrvatskoj i vrlo rijedak u Europi. Središte rimskih gradova činili su forumi na kojima su dominirali hramovi i bazilike, a bili su najvažniji gradski društveni prostor, mjesto okupljanja građana. Pulski je Forum bio podijeljen na niži plebejski dio i na viši patricijski - podignuti plato oko hramova. U doba Rimske republike na Forumu su dominirali Kapitolinski hram, vjerojatno posvećen bogu Herkulu zaštitniku Pule, i Bazilika koja integrira funkcije sudstva, administrativnih djelatnosti i trgovine. U doba cara Augusta uz Kapitolij i Baziliku podižu se hramovi blizanci, istočno tzv. "Dijanin hram", a zapadno Augustov hram, građen između 4. i 14. godine. Uz Forum, kraj uspona (clivus) koji vodi prema utvrdi (castrum), nalazila se riznica (aerarium). Posebno značenje i vrijednost ovome prostoru daje više od dva milenija neprekinutog odvijanja najvažniji funkcija na jednom mjestu.

Ne propustite najnoviju pulsku atrakciju, prekrasan svjetlosni prikaz u brodogradilištu Uljanik, izgrađenom oko 1856. godine, jednom od najstarijih svjetskih brodogradilišta. Poznati dizajner rasvjete Dean Skira osvijetlio je kultne dizalice brodogradilišta u 16 000 različitih shema boja, koje oživljavaju četiri puta svake večeri u punom satu, počevši od 21 sat na 15 minuta.

                                 Bivša gradska vrata «Porta Aurea» izgrađena je između 29. i 27. godine prije Krista od strane obitelji Sergijevaca, a u čast trojice članova obitelji koji su obnašali visoke činovničke dužnosti u Puli. Slavoluk je izgrađen u korintskom stilu s jakim helenističkim maloazijskim utjecajima u načinu i motivima ukrašavanja. Vrata i bedem srušeni su početkom XIX stoljeća uslijed urbanizacije i širenja grada.  

                            Jedan od najočuvanijih i svakako najljepših antičkih spomenika našeg grada nalazi se u strogom centru. To je Slavoluk Sergijevaca ili kako ga mi Puljani nazivamo «Zlatna vrata», jer se naslanjao uz gradska vrata (Porta Aurea), tako nazvana zbog bogatstva ukrasnog luka ili zbog pozlate vratnica. Ta su vrata i bedem srušeni su početkom XIX stoljeća, odlukama ondašnjih gradskih bandoglavaca, zbog urbanizacije i širenja grada van bedema.

Badel je javna plaža smještena u Fažani. Na plaži se mogu unajmiti ležaljke i suncobrani.

Barbariga je turističko naselje na jugozapadnoj obali Istre, smješteno na poluotoku Barbariga ili Punta Cissana (nazvan po nestalom antičkom naselju Cisse). Nalazi se 22 km sjeverozapadno od Pule, sjeverozapadno od Fažane i Vodnjana i jugozapadno od Bala. Glavne aktivnosti lokalnog stanovništva su poljoprivreda (masline), ribarstvo i turizam.Regionalna cesta povezuje Barbariga s Perojom.

Plaža Bi Val nalazi se u kampu Bi Village. Plaža je šljunčana s postepenim ulazom u more, a u moru je označena i linija granice kupanja. Na plaži se mogu unajmiti ležaljke i suncobrani, a postavljene su i kabine za presvlačenje i tuševi. Iznad plaže nalazi se turističko kamp naselje u kojem se nalazi sport centar gdje možete iznajmiti razne rekvizite za sportove na plaži i na vodi (najam pedalina, barki, jet ski, banana boat, parasailing), a tu je i Aqua park u moru, ronilački centar, Wind surfing i škola jedrenja te mol s 15 vezova. U sklopu naselja nalazi se i nekoliko ugostiteljskih objekata.

Dječje igralište je javna plaža smještena u Fažani u ulici Aleja maslina. Plaža je u potpunosti prilagođena potrebama osoba s invaliditetom. Na plaži se mogu unajmiti ležaljke i suncobrani ,a možete se zabavljati i raznim aktivnostima poput odbojke na pijesku, odbojka na travi i boćalište.

Plaža MUP Valbandon najveća je plaža na području Valbandona, naselja u sklopu Općine Fažana. Plaža ima šljunčane i betonirane djelove. Na plaži postoje zabavni sadržaji za djecu te mogućnost iznajmljivanja pedalina. Iznad plaže nalazi se odmaralište MUP-a, gdje ćete pronaći trgovinu, kafić i restoran.

Plaža Pineta nalazi se samo 7 km od Pule i 2 km od Fažane. Sa plaža Pineta pruža se jedinstveni pogled na Fažanski zaljev i arhipelag Brijunskoga otočja. Plaža Pineta je duga šljunčana plaža koja ima i šetnicu koja vodi do Fažane. U sklopu kampa Pineta nalazi se restoran s ribljim i mesnim specijalitetima. Gostima je na raspolaganju trampolin te najam jet-skija i pedalina. Plaža Pineta ima brojne terene za sportove, između ostalog za odbojku na pijesku, košarku, mini golf i stolni tenis, a organizirani su i večernji animacijski programi.

Perojska obala je stjenovita, isprekidana šljunčanim plažama, proteže se sve do uvala Portić i Marić. Ljubitelji netaknute prirode će biti oduševljeni ljepotama obale i plažama gdje danas mogu uživati i u raznim sportovima na vodi.

Samostan i crkva sv. Franje u Puli smješteni su na zapadnoj padini pulskog brežuljka, na pola puta između Foruma i srednjovjekovne utvrde na vrhu, na mjestu gdje je prije toga bio ranokršćanski kompleks sv. Ivana Krstitelja. Franjevci su došli u Pulu neposredno nakon što je sv. Franjo utemeljio franjevački red, usmenim pristankom pape Inocenta III. 1210. godine.

Franjevački gotički sklop samostana i crkve dovršen je već krajem sedamdesetih godina 13. st., građen od majstora graditelja fra Jakova Puljanina, koncipiran u skladu s pravilima propovjedničkog reda donesenih u Narboni 1260. godine. To podrazumijeva tipičan pravokutni tlocrt crkve s četvrtastim svetištem, jednozidnim zvonikom, klaustrom i samostanom s prostorijama za stanovanje fratara, kapitularnom dvoranom, refektorijom i sakristijom koja povezuje samostan s korom u crkvi. Crkva je oblikom jednostavna i stroga, kao što i dolikuje crkvi prosjačkog reda. Fina obrada kamenih kvadera od kojih su sagrađeni zidovi upućuje na zaključak o vrhunskoj vještini majstora koji su sudjelovali u gradnji. Na glavnom oltaru veliki drveni, pozlaćeni poliptih iz sredine 15. st. nastao pod utjecajem škole Vivarinija, jedno je od najvrednijih djela drvene gotičke plastike u Istri. Na središnjem je polju visoki reljef Bogorodice s Kristom, a sa strane i u redu iznad reljefa ukupno je 12 svetačkih likova. Poliptih završava izrezbarenim gotičkim fijalama. Samostan ima klaustar s ranorenesansnim stupovima, sagrađen u 15. stoljeću. Uz crkvu gotički je klaustar s renesansnim adaptacijama; u klaustru i pred ulazom u crkvu smješteni su lapidarij srednjovjekovnih spomenika i zbirka kopija zidnih slika iz Istre. Vrijednost franjevačkog sklopa je u jednostavnoj monumentalnosti nastaloj stapanjem gotičkih oblika i mediteranske tradicije građenja. U crkvi sv. Franje u Puli nalaze se posmrtni ostaci bl. Otona koji je, prema nekim izvorima, došao u Pulu oko 1235. godine, prigodom osnutka tamošnjega samostana. Umro je u Puli 1241. na glasu svetosti, a brojna ozdravljenja na njegov zavjet bilježe se u mnogim knjigama i martirologijima franjevačkoga reda. U Puli štovanje bl. Otona traje i danas.

Kapelica sv. Marije Formoze u Puli pripadala je ranokršćanskoj bazilici sv. Marije Formoze koja je bila dio sklopa benediktinske opatije podignute u drugoj polovici 6. stoljeća zahvaljujući ravenskom nadbiskupu Maksimijanu, porijeklom iz istarskog grada Rovinja.

Bazilika sv. Marije Formoze (ili od Canetta) je bila duga 32 m, a široka 19 m, a pretpostavlja se da su na njezinom mjestu prethodno bile ruševine Minervinog hrama. Po zapisima iz ovog i kasnijeg razdoblja može se zaključiti da je bazilika bila izuzetno raskošna. Na ukrašavanju su radili čak carigradski majstori. U crkvi su bili mramorni stupovi, mramorni reljefi, freske, podni mozaici. Jedan zapis iz 16. stoljeća govori o kamenom sarkofagu nekog biskupa u memorijalnoj kapeli pa se također pretpostavlja da su kapele u to vrijeme imale ulogu mauzoleja. Trobrodna bazilika imala je dvije bočne kapele križnog oblika, potpuno simetrične, a koje su se nalazile uz svetište. Od dviju kapela južna je sačuvana do danas, a sjeverna je dobrim dijelom ugrađena u susjedne stambene zgrade. Sjeverni zid bazilike danas je vidljiv kao ogradni zid susjednog vrta, na čijem je mjestu vjerojatno bila Benediktinska opatija. 

Postojao je i zvonik koji se danas, ako je išta ostalo od njega, nalazi ispod susjednih zgrada. Već u 13. stoljeću crkva je toliko zapuštena i okružena močvarom te je nazvana crkvom sv. Marije od Trstike. Nakon niza nedaća i teških oštećenja u ratu Pule s Venecijom 1243., bazilika je krajem 16. stoljeća u ruševnom stanju. Iz opisa Pietra Kandlera doznajemo da su 1847., osim danas sačuvane kapele, bili još vidljivi dijelovi apside i perimetralnih zidova. Iako je stilski identična ostalim ravenskim crkvama iz tog doba, razlikuje se prema korištenom građevinskom materijalu. Naime, za njezinu je gradnju korišten kamen, a ne opeka. Pod i zidovi Kapele bili su ukrašeni mozaicima, čiji se ostaci danas čuvaju u prostorima Arheološkog muzeja Istre. Zbog svojih dimenzija i načina gradnje, kao i potpune očuvanosti, Kapela pripada spomenicima od izuzetne arhitektonske vrijednosti.

Pulska katedrala ili Katedrala Uznesenja Marijina u Puli je jedna od dviju crkvi u kojoj se nalazi sjedište (lat. cathedra) porečko-pulskog biskupa. Nalazi se uz južnu stranu pulskog zaljeva u podnožju brežuljka na kojem se nalazi Kaštel iz 17. stoljeća. Mjesto današnje crkve rabilo se za religijsko štovanje još od antičkih rimskih vremena, a prve kršćanske crkve na ovome mjestu izgrađene su u kasnom 4. i ranom 5. stoljeću. One su prošle kroz seriju proširivanja i rekonstrukcija u narednim vremenima.

Pretpostavlja se da je na mjestu današnje katedrale u rimsko doba bio hram Jupitera Konzervatora. Nađeni su i ostaci termi, a za vrijeme rimskog progona kršćana vjerojatno je ovdje, kao i na mjestu gdje je crkva svetog Franje, bio prostor tajnog okupljanja kršćana. Mozaik Blažene Djevice Marije u Katedrali Uznesenja. U 4. i 5. stoljeću ovdje je, uz gradske morske bedeme, izgrađen cijeli kompleks starokršćanskih građevina. Na mjestu katedrale prvo je izgrađena manja crkva širine srednjeg broda današnje crkve. Sredinom 4. stoljeća sagrađena je i jednobrodna crkva sv. Tome, kasnije inkorporirana u produženu dvoransku crkvu (vjerojatno nakon 392.). U drugoj polovici 5. stoljeća transformirana je u crkvenu trobrodnu baziliku s karakterističnim arhitektonskim rješenjem za sjevernojadransko područje: upisana apsida i ravno začelje crkve. Istovremeno se pred bazilikom podiže krstionica križnog tlocrta osobite izvedbe i biskupski dvor, srušeni polovicom 19. stoljeća nakon premještanja sjedišta biskupije u Poreč 1828. godine. Današnja je katedrala, dakle, nastala širenjem prethodnih zgrada u 5. stoljeću. 

Bila je bogato ukrašena zidnim freskama i podnim mozaicima, od kojih je danas sačuvan vrlo mali dio, odnosno mozaik s imenima bračnog para DAMIANUS ET LAVRENTIA koji su zavjetno dali crkvi sredstva za 200 stopa podnog mozaika. Godine 1860. u crkvi je otkriven relikvijski grob u obliku manjeg kamenog sarkofaga. U srebrnoj kutiji s nizom pregrada otkrivena su 2 relikvijara, koja se danas nalaze u Beču, te 12 zlatnih statua koje su poslije nestale bez traga i glasa. U srebrnoj kutiji nađena je i manja zlatna kutija, pretpostavlja se da su u njoj bili koštani ostaci sv. Tome, vjerojatno doneseni iz Konstantinopola u 5. stoljeću, a danas se čuvaju u Muzeju povijesti umjetnosti u Beču. Prvi biskup koji je imao središte u Puli bio je Antonius. Spominje se u razdoblju od 510.-547. godine. Crkva je doživjela i neke promjene, među ostalim i probijanje ulaza na južnom zidu za vrijeme biskupa Handegisa (857.-862.). 

Danas je taj ulaz zazidan, ali se na južnom zidu crkve još vide njegove konture. U 13. stoljeću je s južne strane dograđena i manja kapela. Godine 1242. za vrijeme mletačkog napada crkva je djelomično porušena i zapaljena, a tek u 15. stoljeću rade se veći popravci i rekonstrukcije pa je time dodana cijelom zdanju i gotička nota. Današnje je klasicističko pročelje dobila 1712., u vrijeme biskupa Bottarija kada započinju značajni radovi obnove sklopa bazilike i baroknog zvonika, koji završavaju 1924. godine. Samostojeći zvonik završen je 1707. godine. Nažalost, građen je većim dijelom od kamenih blokova uzetih iz amfiteatra. Pokraj zvonika nalazila se i krstionica izgrađena u 5. st., a porušena 1885. godine. Rekonstrukciju njezinog izgleda prikazao je na crtežima Pietro Kandler. Poput Eufrazijane i njezine krstionice i u ovoj se nalazio šesterokutni zdenac za krštenja. Katedrala je pretrpjela teška oštećenja u bombardiranju Pule u Drugome svjetskom ratu, ali je ponovo rekonstruirana 1947. godine. Na sjevernoj strani katedrale, okrenutoj prema pulskom zaljevu, nalazilo se do polovice 19. stoljeća groblje s kojeg su desetak godina kasnije posmrtni ostaci pokopanih prebačeni na novo pulsko gradsko groblje Monte Ghiro. Danas se na tom mjestu nalazi novoobnovljeni park biskupa Jurja Dobrile.

Pravoslavna crkva svetog Nikole u Puli smještena je na sjevernim padinama brežuljka s Kaštelom iz 17. stoljeća. Sagrađena u drugoj polovici 6. stoljeća, s tipičnom ravenskom poligonalnom apsidom, crkva je bila posvećena Velikoj Gospi. Nakon temeljite rekonstrukcije oko 1200. godine, dodijeljena je grčkoj pravoslavnoj vjerskoj zajednici u Puli 1583. godine, koju su činili doseljenici s Cipra i iz Naupliona. Danas pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi. U crkvi se nalazi ikonostas grčkog majstora Tomiosa Batosa iz 18. stoljeća, vrijedne ikone i drugi predmeti.

U 16. i 17. st. pravoslavni obred zakonski su mogli obavljati samo grčke obitelji u Puli i crnogorske u Peroju, ali isključivo u pulskoj crkvi. Mletačka vlast određuje da pravoslavni svećenik može doći iz Pule u Peroj, ali samo da privatno uči mladež i posjećuje bolesnike i ne smije držati obred kome bi prisustvovao puk. U to je vrijeme postojala samo jedna pravoslavna župa u Istri, sv. Nikole u Puli, koju su 1588. osnovali grčki bjegunci, a senat ju je podredio filadelfijskome patrijarhu u Veneciji. Prvi svećenik bio je, piše Fran Barbalić u knjizi “Peroj – srpsko selo u Istri”, Teofan Xenaki, koji je kasnije imenovan nadbiskupom svih pravoslavaca koji su se nalazili pod Mletačkom Republikom. Odbivši 1658. zahtjev crnogorskih kolonista za osnivanjem pravoslavne crkve u Peroju, rašporski kapetan Girolamo Priuli obavijestio je senat da, osim pulske, “nema drugih pravoslavnih crkava u Istri”. Upravo je kapetan Priuli 1657. u tzv. Perojskoj povelji zabilježio podatke o doseljavanju Crnogoraca. Nakon višegodišnjih priprema, 1657. godine u Peroj je stigla skupina od 15 obitelji, ukupno 77 osoba: pet obitelji Crnogoraca pravoslavne vjere i deset obitelji neutvrđene pripadnosti, vjerojatno katolika Hrvata. Crnogorce je dopratio pravoslavni svećenik cetinske eparhije Mihajlo Ljubotina, a ostale Miho Brajković. Oko te jezgre nastala je najzapadnija crnogorska enklava u Mletačkoj Republici, a danas jedina u Hrvatskoj.