Rakalj, naselje na sjeveroistoku Puljštine u blizini Raškoga zaljeva spada pod općinu Marčana. U prošlosti je Rakalj bio poznat po izradi tradicionalne istarske lončarije. Stari kaštel Rakalj (Rachele) nalazi se istočno od današnjega naselja, iznad rta Sv. Nikola.  

U tlocrtu staroga Raklja danas se prepoznaju ruševine kaštela, kule obrambenih zidova, stražarnica i crkva sv. Agneze, koja još postoji. Crkva je pravokutna tlocrta, s upisanom apsidom, a na pročelju se nalazi gotički portal s uklesanom god. 1495., a prema dokumentu iz 1555. nekad je bila župna crkva. Današnji Rakalj spominje se u povijesnim izvorima 1342. kao Castrum Novum. Nakon višekratnih promjena gospodara, 1536. zajedno s Barbanom prodan je kao feud obitelji Loredan. Župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije izgrađena je u XV.st. kao pravokutna građevina s povišenim svetištem, te je u njoj očuvana kamena kustodija s reljefima dvaju anđela, rad majstora Dominika iz 1425. Na putu prema Krnici nalaze se ruševine crkve sv. Teodora.

Mjesto i njegova okolica bogata je florom i faunom, te je kao takav prikladan za ruralni turizam, lov i planinarenje. Rakalj pruža prekrasan pogled na krajolik i more, te je idealan za opuštanje, daleko od gužve gradskih naselja. U blizini se mogu posjetiti mnoge netaknute plaže, koje skrivene od pogleda pružaju osjećaj slobode i intime.

Stanovnici se bave tradicijskim poljodjelstvom i stočarstvom, vađenjem građevinskoga kamena u obližnjim kamenolomima ili su zaposleni u različitim djelatnostima u Puli i okolnim mjestima. U novije vrijeme počinje se razvijati ruralni i izletnički turizam.

Krnica, naselje 9 km sjeveroistočno od općinskoga središta Marčane nalazi se na visoravni iznad Krničke luke, na županijskoj cesti Šišan–Kavran–Rakalj. Stanovnici se bave poljodjelstvom (vinova loza, žitarice, povrće), ribarstvom i tercijarnim djelatnostima. Arheološki nalazi svjedoče o nastanjenosti u prapovijesnom i rimskom dobu.

Nakon toga selo je zbog ratova i kuge bilo napušteno, a ponovno je naseljeno 1520. izbjeglicama pred Osmanlijama iz Dalmacije, pod vodstvom svećenika Ivana Buršića. Nakon ponovne epidemije potkraj XVI.st. došla je nova skupina izbjeglica. Selo je civilno i crkveno pripadalo mutvoranskom kaštelu, odnosno župi, a u Krničkoj luci imalo je izlaz na more. Župna crkva sv. Roka izgrađena je 1631., a dograđena 1774. u rustičnom baroknom slogu. U Krnici su još dvije male crkvice, sv. Josipa i sv. Valentina.Okolica Krnice pogodna je za jahanje, šetnje, brdski biciklizam, plivanje, ronjenje, vožnju barkom ili brodom.

                                Stvoritelj je dio Zemlje naumio oblikovati prema slici Raja. Tako je nastala Istra, nalik vrtu obraslom predivnim drvećem i prostranim livadama, koji oplakuje plavo more i poziva ljude sretnom životu. No ljubomorni vrag uništio je njegovo djelo razrezavši vreću u kojoj je anđeo nosio ostatke neiskorištenog kamenja, te se tisuće kamenih stijena prosulo po istarskoj zemlji, zemlji kontrasta, u isto vrijeme pitomoj i surovoj, plodnoj i škrtoj, sunčanoj i oblačnoj.   

                            Rastuženi anđeli su prikupili djeliće Raja preostale među rasutim kamenjem i zaštitili ih morskim valovima. Tako su nastali Brijuni. Brijunski arhipelag proteže se ispred jugozapadne obale Istre. Otočje se sastoji od dva velika otoka: Veli Brijun, Mali Brijun i još dvanaest otočića. Zbog svoje izuzetne ljepote i blage klime, od početka prošlog stoljeća, ovi su otoci omiljeno ljetovalište za državnike svijeta. Obale su uglavnom niske i kamenite, ali lako pristupačne, a ima i pješčanih i šljunkovitih uvala.

Otočje je već u antičko doba privlačilo ljude u potrazi za mirom i prirodnim ljepotama. Otočje je bilo naseljeno već u doba Rima i Bizanta, a ostaci brojnih raskošnih rimskih vila i građevina kao i dekorativni mozaici svjedoče o privlačnosti arhipelaga. Najznačajniji su ostaci rimskog ljetnikovca u uvali Verige. Na zapadnoj obali Velikog Brijuna, u zaljevu Dobrika, sačuvan je kasnoantički – bizantski kastrum i bizantska bazilika Sv. Marije. Ti ostaci potvrđuju postojanost naselja sve do šesnaestog stoljeća. Josip Tito je u vrijeme svog predsjedavanja dugo boravio na Brijunima , te pošto je bio ljubitelj životinja dobivao ih je na poklon od posjetitelja iz različitih zemalja svijeta. Danas na Velom Brijunu ima oko 600 autohtonih biljnih vrsta, a u sjevernom dijelu Velog Brijuna nalazi se safari park gdje slobodno žive jeleni, zebre, nojevi, žirafe i druge životinje. Brijune se može proći i s biciklama koje se mogu iznajmiti u Parku.

Pulska Arena ili Amfiteatar u Puli najveći je i najsačuvaniji spomenik antičkog graditeljstva u Hrvatskoj. Po veličini zauzima 6. mjesto među rimskim amfiteatrima na svijetu, te je jedini u svijetu čija su sva tri rimska arhitektonska reda u potpunosti očuvana. Sagrađena je u 1. stoljeću, u vrijeme vladavine cara Vespazijana. Prije 3000 godina u Areni se moglo prisustvovati na popularne gladijatorske borbe koje su se zbivale u središnjem ravnom predjelu arene, a danas na istom mjestu se odvijaju većina ljetnhi nastupa i koncerata.

Zidni plašt s velikim polukružnim otvorima izgrađen je od domaćeg vapnenca. Unutarnji dijelovi temelja, koji nisu bili vidljivi, kao i zidovi unutrašnjih tehničkih hodnika, prolaza i stepeništa, bili su građeni od sitnog kamenja vezanog žbukom, s ožbukanom površinom. Kamen za gradnju amfiteatra dopremao se na gradilište iz kamenoloma oko Pule koji su bili uz samu morsku obalu, jer je velike blokove za gradnju impozantnog gledališta i vanjskog plašta koji je do danas sačuvan bilo najjednostavnije prevoziti morem do pulske luke. Kamenoloma oko Pule ima više, ali najpoznatiji je vinkuranski koji je i danas poznat pod imenom Cave Romane. Izuzetno geometrijski pravilna građevina ima eliptični izgled, duljine 132.45 m (duža os), širine 105.10 m (kraća os) i visine na morskoj strani do 32 metara. Zbog pojednostavnjenja i stabilnosti, istočni dio konstrukcije sa samo dva kata položen je na prirodno uzvišenje. Zapadni dio amfiteatra, okrenut moru, izgrađen je na tri kata. Središte amfiteatra je borilište ili arena veličine 67.90 x 41.60 m, a od prostora za gledatelje bila je odijeljena 1.16 m širokim kanalom pokrivenim pločama. U samu arenu ulazilo se na dvoja glavna ulaza u smjeru njezine duže osi i na nekoliko sporednih ulaza. Naziv arena potječe od lat. harena = pijesak, jer ona je u rimsko doba bila posuta pijeskom kojim su se također poslije svake borbe posipali i tragovi krvi ljudi i životinja. Prostor za gledatelje nalazio se iznad same arene i širio se poput elipsoidnog lijevka u koncentričnim stepeničasto položenim redovima kamenih sjedala. Katove su međusobno povezivale stepenice. Prostor za gledatelje (cavea) natkrivao se platnom ili velarijem, a mogao je primiti oko 23 000 gledatelja, koji su sa stubišta koje je okruživalo cijeli središnji ravni prostor – borilište, mogli pratiti gladijatorske i slične borbe i nerijetko krvoločne prizore sa zvijerima. U amfiteatar je vodilo ukupno 15 prolaza. U četiri tornja na vanjskoj fasadi nalazile su se dvojne stepenice kojima se ulazilo u gornje katove. Svaki od četiriju tornjeva imao je po dvije vodospreme te sprave za špricanje mirisne vode po gledalištu. Ispod borilišta u smjeru njegove duže osi nalazila se prostorija kojoj su strop nosili stupovi i pilastri, a u njoj su bile smještene sprave za aranžiranje scene. Ispod borilišta nalazio se i sustav kanala za prikupljanje voda koje su se odvodili u more. Također su pronađeni i ostaci hodnika koji je vodio prema sjeveroistoku, a koji je vjerojatno spajao amfiteatar sa zgradom za gladijatore koja se nalazila u njegovoj neposrednoj blizini, čiji ostaci nisu pronađeni. Flavijevski plašt iznutra Presjek amfiteatra iz švedske encikloopedije Nordisk familjebok (1876.-1957.) Prostorije za zvijeri nalazile su se na krajevima podzemne prostorije amfiteatra koja se prostirala duž veće osi amfiteatra u smjeru sjever-jug. Prostorije za zvijeri bile su povezane prolazom sa središnjom podzemnom prostorijom. Pored popločenog atrija na južnoj strani amfiteatra nalazili su se mali podest i svetište božice Nemeze. Svečana dvorana nalazila se na zapadnom kraju a do nje se dolazilo iz dva ulaza s morske strane kroz uski nadsvođeni hodnik. S obje strane svečane dvorane nalazile su se počasne dvorane, a ispred svih njih odmah uz unutarnji potporni zid terase bilo je smješteno malo svetište, najvjerojatnije posvećeno Mitri. Zbog specifičnosti konstrukcije, na pulskom se Amfiteatru mogu izučavati tradicionalni načini i metode građenja u antici, što ga čini jedinstvenim i po čemu se bitno razlikuje od ostalih u svijetu. Posebice se ističu nosači koji su služili za natkrivanje amfiteatra velarijem koji je štitio gledatelje od kiše i sunca, što potvrđuju rijetko sačuvani elementi konstrukcije upravo na pulskom primjeru.