Uvala Blaz nalazi se s rakaljske strane Raškog zaljeva, na otprilike 25 kilometara od Labina, isto koliko i od Pule. Do nje se dolazi nakon što se kod Barbana na križanju za Hreljiće skrene za selo Rebić, te produži ravno. Kroz povijest je ova uvala bila važan prometni pravac, koji je za vladavine Rimljana povezivao Pulu s Trsatom.

Prema pričama u toj je uvali radilo pet mlinova koji su stajali u razini s morem, što je prava rijetkost, a postojalo je i nekoliko izvora vode koji tamo stoje i danas. Na to podsjeća nekoliko napuštenih ostataka zgrada mlinova. Voda koja je izvirala u tom području bila je izuzetne kakvoće, na što navodi činjenica da su po nju dolazili ljudi iz udaljenijih krajeva Istre, poput sv. Lovreča. Prazne bačve su tovarene na volovsku zapregu, s njima bi se spuštalo do Trgeta, odakle bi ih pretovarivali u čamce, te morskim putem do Blaza. Tamo se točila voda, pa pažljivo nazad. Vezano za uvalu datira i legenda o kruni kralja Tomislava, koja je navodno u 10. stoljeću sakrivena u Blazu. Priča je vezana uz selo Belavići, nedaleko od uvale. Naime, u 13. stoljeću je mletački namjesnik obilazio istarska mjesta zbog ubiranja poreza, te ga je po protokolu obično ugošćavao lokalni seoski župan. Bijaše to u ovom slučaju Grgo Belavić, koji je nakon obavljenog administrativnog dijela, mletačkom namjesniku i njegovim ljudima priredio bogatu večeru, uz puno vina. Kad je večera poodmakla, a sudionici pali pod utjecaj vina, domaćin se nakratko iskrao iz kuće, da bi se nedugo zatim vratio s krunom na glavi, žezlom u ruci, plaštom i drugim kraljevskim znacima. Kratko se prošepurio pred uglednim gostima, te opet nestao. Sutradan ujutro je, prisjećajući se o događaju maglovito, mletački namjesnik upitao domaćina o čudnom događaju, no Grgo Belavić je vrlo odlučno odgovorio da se ništa neobično nije dogodilo prethodne večeri osim dobre zabave. Tako je sve pripisano utjecaju vina, a ostaje za nagađati nalazili li se kruna kralja Tomislava još uvijek u uvali Blaz. Za razliku od nekadašnjeg prometa, danas je uvala zapuštena, izvan svih životnih tokova.

                                 Barokna palača obitelji Battiala-Lazzarini danas je preuređena u narodni muzej. Njeni posljednji vlasnici grofovi Lazzarini, koji su imali i više posjeda na Labinščini napustili su je poslije 2. svjetskog rata. 

                            Jedna od najljepših zgrada u starogradskoj jezgri zasigurno je barokna palača Battiala Lazzarini, smještena pored župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije. Zgrada privlači pažnju svojom veličinom i bogato ukrašenom fasadom crvenkaste boje sa plavim prozorima. Palaču je sagradila obitelj Battiala, dijelom u 17. stoljeću, a dijelom u 18. stoljeću, odnosno stariji dio je nastao oko 1630. godine, a fasada 1727. godine. Zgrada je temeljito sanirana i rekonstruirana od 1982. do 1994. godine. Površina palače je skoro 1000 četvornih metara, izduženo pravokutno krilo proteže se u smjeru istok – zapad, a na njega se nadovezuje središnji korpus u pravcu sjever – jug. Nakon II. svjetskog rata palača je nacionalizirana. U njoj je otvoren najprije učenički internat koji je zatim pretvoren u stanove, a od 1960.godine u njoj je smješten Narodni muzej Labin.

Loža ispod koje se u prošlosti grada odvijao javni život, objavljivale novosti te sudske presude, a seljaci svake nedjelje i u sajmenim danima plesali, izgrađena je oko 1550. godine, a kasnije je dobila i lapidarij.

Ispred lože nalazio se i stup sramote.