Limski kanal je zaljev na zapadnoj obali Istre između Vrsara i Rovinja. Nastao je kao estuarij (potopljeno riječno ušće) rijeke Pazinčice koja danas ponire u Pazinskoj jami kod Pazina, a u prošlosti se je ulijevala u more u Limskom kanalu. U njezino staro korito je prodrlo more te je tako nastao današnji zaljev te on nije fjord kao što se često pogrešno govori (fjord je zaljev nastao radom ledenjaka).

Limski zaljev je dio 35 km dugačke Limske udoline (drage), koja se proteže skoro do centra Istre, grada Pazina. Sam zaljev je nešto duži od 10 km, dubine do trideset metara, i na najširem dijelu širok oko 600 metara. Sa obe strane uzdižu se prilično strma brda, ponegdje i do visine od 100 m. Ime Lim dolazi iz latinske riječi Limes (granica), budući da je udolina još u doba Rimskog imperija odjeljivala dvije tadašnje rimske provincije, današnje gradove Poreč i Pulu.

Voda u zaljevu je djelomično boćata, zbog podvodnih izvora slatke vode, pa samim tim pogodna za razvoj biljnog i životinjskog svijeta, a poznato je i uzgajalište riba i školjkaša (kamenice, dagnje, orade, brancini…). Povijesno je limski zanimljiv iz više razloga, još u doba prije Krista na okolnim brežuljcima Iliri su gradili svoje naseobine, Ilirske Gradine, zatim, sa južne strane, na stotinjak metara visine nalazi se Romualdova pećina, u kojoj su se tokom 11.st. i kasnije, održavali crkveni obredi. Po predaji Romualdo je bio svećenik koji je živio životom pustinjaka, a pripisuje mu se i osnivanje obližnjeg benediktinskog samostana Sv. Mihovila. Prije dvije godine pećina je očišćena i otvorena za javnost. Limski zaljev ima status zaštićenog krajolika, te nije dozvoljena vožnja motornim plovilima, ribolov i ronjenje.

                                 Eufrazijeva bazilika (Eufrazijana) u Poreču jedan je od najljepših sačuvanih spomenika rane bizantske umjetnosti na Sredozemlju. Izgrađena je u 6. stoljeću na mjestu ranokršćanske crkve, u vrijeme biskupa Eufrazija i cara Justinijana I., a nalazi se u biskupskom kompleksu. Godine 1997. UNESCO ju je proglasio Svjetskom kulturnom baštinom. 

Sustav Eufrazijeve bazilike čine znamenite građevine: Eufrazijeva bazilika, Župna crkva, Sakristija i cela trikora, Krstionica i zvonik, Maurov oratorij, kao i obližnji biskupski dvor, za koji je najnovijim istraživanjima utvrđeno da pripada istom bizantskom razdoblju kao i bazilika. U njemu je odnedavna smještena sakralna zbirka Porečko-pulske biskupije. Uz prezentaciju arheoloških ostataka, u prvom redu mozaika datiranih već u 3. st., u kompleksu možemo razgledati vrijedne sakralne spomenike i umjetničke predmete starokršćanskoga, ranobizantskog i srednjovjekovnog razdoblja. Bazilika, zapravo katedrala Uznesenja Marijina, počela se graditi 553. na temeljima ranije trobrodne bazilike. Do danas je doživjela niz promjena, pa na izvornom zdanju iz ranokršćanskog perioda stoji treća crkva u gotičkom stilu. Iako su samu zgradu oštetili potresi, ratovi i požari, autentični podni mozaici iz 5. st. ostali su sačuvani i reprezentativan su primjerak ranokršćanskog slikarstva. Prikaz Krista, te likovi mučenika i mučenica, kao i fascinantna kompozicija Bogorodice na prijestolju zadivljuju izradom filigranske finoće. Najstariji pak fragmenti mozika datiraju u 3. st. Blještavi mozaici, kojima su oslikani unutrašnjost i pročelje crkve, idu u red najljepših sačuvanih djela bizantske umjetnosti. Mozaicima su iznad apside predstavljeni apostoli s Isusom, u centralnom dijelu tadašnji biskup Eufrazije s maketom bazilike, anđeli čuvari, Djevica Marija s Isusom u krilu, domaći sveci mučenici, posebice sveti Mauro – prvi biskup, potom mučenik i zaštitnik grada Poreča i cijele istarske biskupije. Uz sam rub slavoluka poredani su polukružno "medaljoni" s likovima mučenica. Dva glavna mozaična prikazanja predstavljaju Navještenje i Vizitaciju koja predstavlja umjetničku rijetkost jer je Blažena Djevica Marija prikazana trudna u susretu s Elizabetom. Trobrodnu katedralu nose dva reda vitkih mramornih stupova s raskošnim kapitelima.

                                 Prvi hrvatski show i tematski park nalazi se u srcu Istre, oko 25 minuta vožnje autom od slovenske granice, nedaleko od Poreča. Jedan dio parka se nalazi u starom kamenolomu sa pokretnim dinosaurima u prirodnoj veličini, okruženi lijepom prirodom, šumom, sa više od 1 km drvene staze.  

Dinopark Funtana otvoren je 2009. godine i od tada se svake godine ponuda povećavala da bi dostigli to, šta vam danas mozemo pružiti. Osim dinosaura Dinopark Funtana vam nudi zabavu, avanturu i nezaboravan doživljaj za cijelu obitelj. U parku vam također pružamo i druge vrste zabave. U našoj SHOW-ARENI sa 900 sjedećih mjesta izvode se dnevne predstave VARIATE-CIRKUS i MAGIC SHOW. U areni se nalazi i restoran, internet cafe, dino kino, dječja igraonica. Vani se nalazi dječji vlakić, trampolini, vrtuljci, dino-streljana, igralište, vidikovac, jahanje na dinosaurima i poni konjima, a imate priliku pogledati i dnevne nastupe vožnje motorom po žici na visini od 25 m koju isvodi grupa FLYING DEVILS. Zabavni dio i sve predstave u dinoparku su besplatne.

Kročite u svijet prahistorijskih dinosaura

                                 Iako datira iz antičkih vremena, zaljev u Vrsaru u potpunosti je zaživio tijekom 19. stoljeća, kada je sagrađeno ponajviše kuća između stare jezgre grada i obale Jadranskog mora. Prema navodima iz srednjovjekovnih dokumenata, prostor oko luke Vrsara nazivan je Fabian, a u razdoblju od 12. do 17. stoljeća zaljevom su dominirale solane Porečke biskupije. 

                            Uz obalu između grada Funtane i Limskog kanala proteže se antičko-rimska arheološka zona, gdje su na nekoliko mjesta pronađeni tragovi rimskih seoskih vila, tzv. villa rustica, kao i iskopine rimskih kasnoantičkih privatnih i javnih zgrada. Na ostatke rimske arhitekture u luci Vrsar u prvoj polovici 16. stoljeća upozorio je talijanski geograf Coppo u svom djelu ''Del sitto dell Istria'' (O položaju Istre, Venecija 1540.). O razvalinama u luci Pietro Coppo kaže: ''Na većem dijelu obale... su tragovi antičkih zgrada, što dokazuje da je ovdje nekad bio velik broj kuća''. Početkom 21. stoljeća o luci je pisao i češki arheolog Anton Gnirs (1875. – 1933.), navodeći da su mnoge rimske starine nakon spuštanja obale poplavljene.

Prije više desetaka godina, točnije 1928. godine, u luci su pronađeni i temelji građevine duge oko 70-ak metara. Budući da je Vrsar tijekom rimske vladavine bio važno trgovačko središte, prema mišljenju arheologa, pronađeni ostaci pripadaju rimskom magazinu za trgovačku robu (lat. Horreum), o čemu svjedoče i rimski lučki uređaji te nekad vidljivi ostaci rimskog lučkog nasipa.

Na južnoj strani poluotoka Montraker, koji sa sjevera zatvara luku, otkriveni su tragovi rimske nekropole i oskudnog grobnog inventara te svjedočanstvo da je pepeo spaljenih mrtvaca pohranjivan u žare te potom zakopavan u zemlju.